Nagrada za životno djelo Tomislavu Simoviću

Kao što smo već pisali, ASIFA Hrvatska ove je godine dodijelila nagradu za životno djelo poznatome skladatelju Tomislavu Simoviću.

Tomislav Tomica Simović, rođen 1931. u Zagrebu, skladatelj i dirigent, studirao je povijest umjetnosti i pohađao muzičku školu u Zagrebu. Bio je glazbeni urednik i aranžer na Radio Zagrebu. Pisao je scensku glazbu za radiodrame, televizijske serije i balet. Pisao je za produkciju gramofonskih ploča. S velikim je orkestrima održao niz koncerata progresivnog džeza. Bavi se teorijskim radom na području džeza i animiranog filma.

Ušao je u filmsku proizvodnju kao svestrani mladi glazbenik, a kada je Zagreb film 1956. osnovao Studio za crtani film, već iduće se godine uključio u filmsku animaciju, kao i mnogi umjetnici koji su se odlučili oprobati u tom, za njih novom umjetničkom žanru. Nije napuštao animirani film do svoje mirovine 1989. godine. Za sobom je ostavio zaista grandiozan opus: 182 naslova s njegovom glazbom, gotovo polovicu filmova Zagrebačke škole animiranog filma.

Surađujući sa svim vodećim autorima Zagrebačke škole animiranog filma (Blažeković, Bourek, Dovniković, Dragić, Grgić, Štalter, Vukotić, Vunak, Zaninović…), Simović ostavlja trajni trag u animiranom filmu, što potvrđuju njegove nagrade i priznanja i filmovi međunarodnih vrijednosti. Veoma je zapažen zvučni doprinos Vukotićevu ‘Surogatu’, nagrađenom Oscarom, te nezaboravna glazba za ‘Profesora Baltazara’, posebno glavna tema serije.

Nagrade i priznanja za animirane filmove:

1962. Beograd, nagrada za glazbu u filmu ‘Surogat’

1966. Beograd, nagrada za filmove ‘Zid’, ‘Ceremonija’, ‘Elegija’ i dr.

1968. Zagreb, nagrada Radio Televizije za scensku glazbu

1970. Beograd, medalja za filmove ‘Ars Gratia Artis’, ‘Scabies’ i za seriju ‘Profesor Baltazar’

1973. Beograd, medalja za filmove ‘Tup-tup’, ‘Žderi’ i ‘Najveći snjegović’

1975. Beograd, medalja za film ‘Sedam plamenčića’

Nagradu mu je uručila Vesna Dovniković,predsjednica ASIFA-e, na otvaranju Festivala u subotu 19. veljače, uz sljedeće obrazloženje Borivoja Dovnikovića Borde:

“Istražujući nove putove u filmskoj animaciji, zagrebački autori krajem su pedesetih godina, uz korištenje nove likovne stilizacije i limitirane animacije, znali da moraju posvetiti posebnu pozornost i zvučnoj obradi filma.

Studio Zagreb filma imao je sreću da su se na tom polju već na početku našli izvanserijski stvaratelji, a među njima – bez umanjivanja vrijednosti drugih kolega – na prvome mjestu skladatelj Tomica Simović (rođen 1931. u Zagrebu), svestrani glazbenik suvremenog izraza  koji se vrlo brzo uklopio u proizvodnju crtanih filmova, tadašnje novo područje za mnoge umjetnike, pa tako i glazbenike.

Svojom osebujnošću i smislom za novo bio je odmah spreman na originalna rješenja u animiranom filmu, koji se po svojoj strukturi znatno razlikuje od igranog filma. Naš klasični autorski animirani film iz praktičnih razloga uglavnom nije imao verbalni dijalog, pa se sadržaj realizirao animiranim pokretom crteža i zvukom (glazbom i zvučnim efektima) kao njegovim organskim dijelovima. Simović je osim toga bio senzibilan za različite žanrove animiranog filma, od komičnih do ozbiljnih, od dječjih (‘Prof. Baltazar’) do ostvarenja za odrasle (‘Dnevnik’ Nedeljka Dragića) i uvijek je pronalazio originalna rješenja koja se uklapaju u harmoničnu cjelinu filma.

Dugo nije bilo digitalne obrade zvuka, pa su skladatelji morali pisati svoju glazbu za simfonijske orkestre, koji su note partitura dobivali na samom snimanju (u ton-hali u zagrebačkoj Dubravi), a tada više nije bilo većih mogućnosti za korekcije. Simović je rješavao sve te probleme na naoko lak način – stručno, sigurno i samouvjereno, što je redateljima olakšavalo međusobnu suradnju kod glazbene obrade filma.

Autorski doprinos skladatelja Tomice Simovića bez sumnje iznimno je značajan za uspjehe Zagrebačke škole animiranog filma u međunarodnim razmjerima.”